E stari, imaš euro?

Godišnja stopa inflacije u rujnu, koju Eurostat mjeri harmoniziranim indeksom potrošačkih cijena, bila je 4,6 posto. Jedino je Estonija imala višu (5,2 posto), a Slovačka istu kao i Hrvatska.

Prema domaćem Državnom zavodu za statistiku (DZS) inflacija u rujnu bila je 4,2 posto na godišnjoj razini. Tijekom godine periodično je ubrzavala pa usporavala, a sada opet ubrzava i na istoj je razini kao i u siječnju. Usluge, hrana i piće te energenti najviše su poskupljivali.

Dok je proteklih mjeseci guverner Hrvatske narodne banke (HNB) Boris Vujčić upozoravao da je rast inflacije uvelike potaknut nominalnim rastom plaća i da HNB po pitanju inflacije "ne može ništa", iz Vlade se proteklih tjedna često moglo čuti da je stabilnost cijena glavna zadaća HNB-a i da su alati za to u njegovim rukama.

Inflacija, izvorno hrvatsko

"Bez obzira što smo ušli u eurozonu, postoje načini i mehanizmi da oni (HNB) daju svoj doprinos", poručio je početkom tjedna premijer Andrej Plenković tvrdeći da je ovdašnja inflacija "domaći, hrvatski proizvod, a ne rezultat vanjskih faktora".

Skoro da joj damo znak 'Izvorno hrvatsko".

Plenković je aludirao i na domaće trgovce kazavši da "profit negdje ostaje" i da "netko zarađuje nauštrb onih koji imaju manje".

I predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković izjavio je ovih dana kako očekuje od HNB-a "da aktivno sudjeluje u svim mjerama kojima može smanjiti inflaciju", dok je ministar financija Marko Primorac, koji je zbog inflacije više puta kritizirao HNB, rekao da Vlada po tom pitanju "ima ograničene instrumente". Nitko, međutim, s vrhova vlasti ne propušta reći da je inflacija posljedica snažnijeg gospodarskog rasta, čime si ujedno upisuju plus, jer tko bi imao što protiv snažnog rasta gospodarstva.

Baka lagala, unuka bila u pravu

Sve u svemu, međusobne kritike suptilne su s obje strane. Svatko u njima sebi odreže dio zasluga za dobro, a odgovornost za loše prebaci drugome u tanjur.

No sjetimo se samouvjerenosti kojom su i jedni i drugi zračili uoči uvođenja eura, čina kojim je započela i sadašnja inflacijska odiseja, uvjeravajući građane da posljedičnog rasta cijena neće biti. Pa ako je, kako sada kažu, inflacija stopostotno naš autohtoni proizvod, trebalo je onda, znajući kakvi smo, prije tri godine ukalkulirati pohlepu trgovaca i lov u mutnom pa odmjerenije pripremiti građane za euro.

Prisjetimo se i čuvenog poluminutnog spota iz kampanje EuroHR uoči uvođenja eura.

"Bako, jesi vidjela ti ovo? Pa sve će ti poskupjeti", kaže u tom spotu unuka baki čitajući s mobitela neke očito zloguke tekstove o divljim poskupljenjima koja nas čekaju kad uvedemo euro.

"Ma ništa se ti ne brini", kaže na to baka dižući pogled s novina i odmah ga vraćajući na iste nakon što je - možemo to sada tako tumačiti - ušutkala malu gnjavatoricu koja je, zapravo, bila u pravu.

Epska eurska greška

Ako je kroz taj banalni dijalog, usto i loše odglumljen, građanima rečeno da "ne moraju brinuti" valjda to nije bila ideja nekog brže-bolje angažiranog scenarista, nego zajednički usuglašen stav političke i monetarne vlasti izrečen kroz usta stare bake.

Koliko je uvjerljiva bila gluma unuke i bake, toliko je uvjerljiva bila i poruka poslana tim spotom. Isti ostaje, zavučen negdje u bespuća YouTubea, audiovizualni spomenik olakom shvaćanju i neuvjerljivoj samouvjerenosti.

Epska greška, ukratko.

A što kaže ulica?

Nekidan sam na jednoj stanici u Zagrebu čekao tramvaj kada mi je prišao tamnoputi stranac s dvije vreće na ramenu i uz širok osmijeh mi rekao: "Oniro."

Nisam shvatio što govori pa sam ga zamolio da ponovi.

"Oniro."

"Onion?" - upitah misleći da u vrećama nosi luk koji želi prodati.

"No. Oniro", opet je ponovio.

Slegnuo sam ramenima, uzvratio mu osmijeh i rekao jedinu smislenu besmislicu u tom trenutku: "No, thanks."

Tek kada se udaljio shvatio sam što je govorio na svom nerazgovjetnom engleskom.

Oniro. One euro.

Čovjek me žicao jedan euro.

'Oniro' umjesto kune

Dugo prije toga nisam bio u situaciji da me netko žicari na ulici. Ne na način "Pomozite k'o Boga vas molim" pa daš koliko možeš, nego baš tražeći konkretan iznos. Ako se dobro sjećam, posljednji put kad mi je netko prišao s tom namjerom još je kuna bila u opticaju. Jedna kuna.

"E stari, imaš kunu?"

Lozinka uličnih nesretnika, onih koji vrebaju pokraj kioska i ispred trgovina.

Sada je euro u opticaju. Jedan euro. 'Oniro'.

Onda mi je prijatelj kojem sam prepričao zgodu s tramvajske stanice ispričao kako ga pred kvartovskim dućanom svako malo netko pita "ima li jedan euro".

Taj slučajni ulični case study govori o inflaciji više nego učene analize. Ili kako kaže premijer: ne morate biti analitičar.

'Tuiro' - znak za uzbunu

Ulični tečaj žicara nedugo nakon uvođenja eura narastao je od "jedne kune" do "jednog eura". Razlog tek djelomično može biti semantički jer im vjerojatno i samima, da su ostali na starom, glupo zvuči "Stari, imaš 13 centi?" koliko je po službenom tečaju konverzije iznosila jedna kuna.

Em je malo, em je nesretan broj, em nije okrugli. Pa su prelaskom na euro mnogi žicari zaokružili traženi iznos baš kao što su i mnogi trgovci na sličan način zaokružili cijene.

Ako ste prosječan građanin široke ruke, ali plitkog džepa, teško da bi prije tri godine i više nekom nepoznatom pored kioska ili ispred trgovine bez razmišljanja dali sedam i pol kuna. Ili deset, da zaokružimo. Niti bi on od vas toliko tražio. Kuna je bila dovoljna, možda dvije, u krajnjoj frci pet.

Sada više nije. Jer sve ono za što žicari žicaju (cigarete, pivo, kava, sendvič...) neusporedivo je skuplje.

A u kom smjeru stvari idu, prije svih procjena i objava HNB-a, DZS-a, Eurostata i drugih, znat će se kada vas na ulici netko pita za "dva eura".

"Tuiro."

To će biti znak za uzbunu.